Ivan Marijanović rođen je 1951. u Doljanima (BiH). Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Rijeci i Križevcima. Teološki fakultet diplomira 1978. u Zagrebu. Fakultet odgojno-obrazovnih znanosti magistrira 1982. na Salezijanskom papinskom sveučilištu u Rimu.
Po završetku studija bavi se odgojem i obrazovanjem salezijanskih studenata filozofije i teologije u Zagrebu. Priređuje plan i program studija (Ratio fundamentalis), predaje i uređuje djela s područja odgoja i salezijanske pedagogije. Zajedno s N. Kujundžićem priredio je monografiju Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića (1991). Bavi se religijsko-pedagoškim pitanjima i surađuje u časopisima toga profila: Thélème, Kateheza, Zbornik učiteljske akademije, Metodički ogledi. Suradnik je i pisac članaka za Religijsko-pedagoško katehetski leksikon (1991). Priredio je razne nabožne priručnike: Molitvenik za mlade (2011), Salezijanski časoslov (2014), Misal i lekcionar Salezijanske obitelji (2015). Preveo je i priredio kapitalno djelo Leksikon odgojno-obrazovnih znanosti (2017). Također je preveo (dio) i priredio salezijansku antologiju Don Bosco i njegovo djelo (2019) te brojne knjige i knjižice odgojno-obrazovne, osobito salezijanske tematike.
Posebnu pozornost posvećuje problematici odgajanja športom baveći se znanstvenim i praktičnim radom. S toga je područja priredio pet knjiga: Odgajati športom (1993), Trener-odgajatelj (1996), I šport ima dušu (2001), Šport i kršćanski život (2002) te Dati najbolje od sebe (2018).
Zajedno s grupom salezijanaca osnovao je 1992. Košarkaški klub Bosco koji je prošao sve lige od najnižeg do najvišeg ranga, a sada se natječe u Prvoj hrvatskoj ligi. I juniori, kadeti i mlađe selekcije Bosca natječu se u hrvatskim ligama. U klubu se kroz sve razvojne kategorije od škola košarke do seniora okuplja, trenira i natječe oko 350 djece i mladih. Nakon što su osnovane i druge športske sekcije: odbojkaška (OK Don Bosco), malonogometna, stolnoteniska, sve su sekcije 2002. god. objedinjene u športsko društvo SALOM (Salezijanska športska mladež), koje je pak član međunarodne asocijacije Salezijanske športske mladeži (PGSI). Cilj joj je promicanje zajedništva i prijateljstva mladih raznih zemalja i kultura, razvijajući osobne, kulturne i društvene dimenzije, gradeći tako novu Europu mira i solidarnosti u skladu s lozinkom: Odgajati igrajući – igrati odgajajući.
SALOM je tri put organizirao međunarodne igre Salezijanske športske mladeži (2003, 2006. i 2013), a na njima je svaki put sudjelovalo više od 1.200 športaša iz 15 europskih zemalja. Naši mladi košarkaši sudjelovali su na svim međunarodnim igrama, i već na prvim igrama u Barceloni 1991. osvojili prvu medalju za Državu Hrvatsku, i to samo dan nakon proglašenja neovisnosti.
Od 1994. do 2006. god. bio je kapelan i profesor etike i vjeronauka u Policijskoj akademiji u Zagrebu gdje je predavao polaznicima Srednje i Visoke policijske škole te Fakulteta kriminalističkih znanosti; držao je brojna predavanja po policijskim upravama i postajama u Zagrebu, Splitu, Puli i drugdje na temu Moral i policija. Sudjelovao je u stvaranju i provedbi projekta prevencije neprilagođenog ponašanja djece i mladih u zagrebačkim osnovnim školama. Predavao je u Športskoj gimnaziji i Ženskoj općoj gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu.
Od 2006-2012. bio je provincijal Hrvatske salezijanske provincije. Kao pročelnik povjerenstva za odgoj i obrazovanje pri Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara, bio je organizator i predavač na Vijećanjima odgajatelja i odgajateljica. Kao provincijal bio je član Projekta-Europa koji promišlja i kreira nove načine preustroja i obnove Salezijanske družbe u Europi, tražeći nove putove odgoja i obrazovanja salezijanaca i laika.
Član je Hrvatske akademije odgojnih znanosti od njezina utemeljenja 1991. Bio je pročelnik Odjela za povijest, filozofiju i teologiju odgoja, član predsjedništva i predsjednik 2013-2017. (iste) Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske. Držao je predavanja na simpozijima, tribinama i drugim znanstvenim i stručnim skupovima.
Objavio je knjige pjesama: Oče, razbij ploče (1993), Gorući grm (1998), Sedmi pečat (2004), Nemir svemira (2013) i Riječ i jeka (2017). Priredio je i zbirku pripovijesti za djecu (2020).
O poeziji Ivana Marijanovića afirmativno su pisali i/ili govorili: akademik Ante Stamać, dr. Drago Šimundža, dr.
Jakov Mamić, dr. Ratko Perić, prof. Marko Matić, dr. Antun Lučić, mr. Božidar Petrač, akademik Ivan Golub, prof. Lidija Pavlović-Grgić, prof. Mira Ćurić, mr. Tomislav Šovagović, mr. Miljenko Stojić. Zastupljen je u nekim antologijama.